UVOD

Kako uspješnost u sportu, pa tako i skijanju uvelike ovisi o snazi sportaša i razvijenosti svih njezinih svojstava, vrlo je bitno njezino potpuno shvaćanje te poznavanje kako ona djeluje u samom sportu. Prema definiciji snaga je sposobnost čovjeka da svlada vanjski otpor ili da djeluje protiv otpora mišićnim naprezanjem (Zaciorski, 1975). Postoji nekolicina podjela snage prema različitim autorima, no bitno je razlikovati njezine tri osnovne manifestacije u lokomotornom sustavu (Marković, 2008):
a) sposobnost organizma da proizvede maksimalnu silu (maksimalna snaga)
b) sposobnost organizma da silu proizvede brzo (eksplozivna snaga)
c) sposobnost organizma da silu proizvodi duže vrijeme (snažna izdržljivost)

Maksimalna snaga kao pojam predstavlja sposobnost organizma za savladavanje maksimalne vanjske sile ili otpora na nekom putu te je zapravo jednaka sili koju tijelo mora savladati na tom istom putu. Ona je najveća sila koju sportaš može proizvesti u dinamičkom režimu rada.
Eksplozivna snaga predstavlja sposobnost produciranja što veće sile na nekom putu, odnosno aktiviranja maksimalnog broja mišićnih stanica u što kraćoj jedinici vremena prilikom jednog pokreta. Ova vrsta snage omogućuje sportašu davanje maksimalnog ubrzanja vlastitom tijelu, nekom predmetu ili partneru, a manifestira se u aktivnostima tipa bacanja, skokova, udaraca ili sprintova.
Snažna izdržljivost je pak sposobnost dugotrajne izdržljivosti mišićnog sustava u režimu produciranja velike jakosti. Sastoji se od dvije komponente: repetitivne snage i statične snage. Repetitivna snaga predstavlja sposobnost dugotrajnog rada u kojem je potrebno savladati odgovarajuće vanjsko opterećenje ne veće od 75% maksimalnog. Statička snaga je sposobnost koja se očituje u maksimalnoj izometričkoj kontrakciji mišića ili uvjetima rada kada se naprezanjem zadržava određena pozicija.

Iz toga proizlazi da je snaga mišića determinirana mišićnom silom i radom mišića. Termin koji se koristi kao zamjena za snažnu izdržljivost je mišićna izdržljivost (eng. muscular endurance), odnosno „sposobnost mišića da generira silu što je moguće dulje“ (Marković, 2008). Oblik izdržljivosti koji je potreban skijašima je drugačiji od klasične mišićne izdržljivosti u vidu statičke ili repetitivne snage jer zahtjeva sposobnost mišićnog sustava koji omogućuje savladavanje velikih sila promjenjivih veličina i smjerova u produženom vremenskom periodu te različitom režimu izometričke ili koncentrično/ekscentrične kontrakcije uz visoku rezistenciju na umor mišića. Drugim riječima potrebna je specifična mišićna izdržljivost koja je spoj svih oblika izdržljivosti mišićnog sustava.

Skijanje je sport u kojemu su mišićna snaga i izdržljivost sve više izraženi i usko vezani uz uspješnost u tom sportu. Teško utvrditi koliki je točno utjecaj snage (posebice koliki je utjecaj kojeg oblika manifestacije snage) na rezultat u pojedinim skijaškim disciplinama, no ipak na temelju istraživanja izračunata je značajna povezanost između varijabli mišićne sile i uspješnosti u skijanju (Kostelić, 2005). Jednako tako teško je točno utvrditi razlike u izdržljivosti prilikom određenih skijaških disciplina, ali je jasno vidljivo kako je mišićna izdržljivost izraženija u brzim disciplinama (superveleslalom i spust). Ovakva izdržljivost proizlazi iz potrebe za održavanjem specifičnog skijaškog položaja kroz određeni vremenski period. Naime utrka superveleslaloma i spusta u trajanju je 75 130 sekundi što uz velike sile koje se proizvode tijekom utrke zahtjeva izuzetnu spremnost organizma i mišićnu izdržljivost. U tehničkim pak disciplinama (slalom i veleslalom) zastupljenija je eksplozivna snaga koja omogućuje brze promjene položaja tijela koje proizlaze iz većeg broja promjena smjera kretanja. Prema Berg i Eiken (1999) kutovi koje zatvara vanjska noga prilikom izvođenja zavoja u disciplinama slaloma, veleslaloma i superveleslaloma iznose 60-100º. To znači da bi se vježbe koje se izvode u nekom obliku fleksije potkoljenica, a koje se provode s ciljem specifično-situacijske pripreme skijaša, trebale bazirati na ovom saznanju odnosno provoditi unutar 60-100º fleksije u zglobu koljena. Istraživanja i mjerenja provedena na vrhunskim skijašima pokazuju povećanu snagu mišića opružača (ekstenzora) potkoljenica (Tesch, 1995). Od mišića prednje strane natkoljenice, glavni koji je zadužen za opružanje potkoljenice je quadriceps femoris. On se sastoji od četiri glave: vastus medialis, vastus lateralis, vastus intermedius i rectus femoris. Ne manje važni mišići stražnje strane natkoljenice također sudjeluju u kretnjama skijaša pregibajući potkoljenicu, od kojih su najznačajniji: m. biceps femoris, m. semitendinosus i m. semimembranosus. Vrhunski skijaši imaju jake noge mjerene pri maksimumu momenta sile u izometričkim i izokinetičkim uvjetima rada tokom ekstenzije zgloba koljena, što bi mogla biti specifična adaptacija na uvijete zadržavanja niskog skijaškog stava tijekom utrke. Jačina nogu u visokoj je korelaciji sa izvedbom u disciplinama spusta i veleslaloma (Andersen, Montgomery, 1988). Abe i sur. (1992) ukazuju kako bi snaga mišića ekstenzora i fleksora nogu prilikom ekscentrične kontrakcije mogla biti u vezi s razinom uspješnosti alpskih skijaša. Maksimalna relativna izlazna snaga skijašica iznosi 4,3 +/-0,4 dok muških skijaša iznosi 4,7 +/-0,4 W/kg.  Odnos snage mišića stražnje i mišića prednje strane natkoljenice u vrhunskih skijaša je između 0,57 0,60 (Neumayr i sur., 2003).


TEHNOLOGIJA RAZVOJA MIŠIĆNE IZDRŽLJIVOSTI

Poštujući sva ova saznanja, kondicijsku pripremu skijaša je potrebno dobro planirati i programirati kako bi se vrijednosti mišićne izdržljivosti i snage donjih ekstremiteta maksimalno približile razini potrebnoj za postizanje vrhunskih rezultata odnosno modelnim karakteristikama vrhunskih skijaša. Isto tako primjena odgovarajućih vježbi i kinezioloških operatora od velike je važnosti za pravilan razvoj izdržljivosti, uz poštivanje svih zakonitosti trenažnog procesa. Da bi mogli razvijati određenu sposobnost potrebno je prije svega odrediti točan metodički redoslijed i raspored primjene kompleksa vježbi, odnosno programirati trenažni proces koji će ispuniti ciljeve s obzirom na zahtjev samog razvoja mišićne izdržljivosti. Kako bi se mogao primijeniti određeni kompleks vježbi potrebno je razlikovati faze razvoja ove vrste izdržljivosti:
a)    faza višestrane mišićne izdržljivosti
b)    faza bazične mišićne izdržljivosti
c)    faza specifične mišićne izdržljivosti
d)    faza situacijske mišićne izdržljivosti

Ovisno o razvojnoj fazi u kojoj se sportaš nalazi primjenjivati će se različite vježbe, odnosno različita kombinacija vježbi, pa tako moramo razlikovati slijedeće vrste:
1.    Vježbe relativne i apsolutne snage
2.    Sunožne i jednonožne vježbe
3.    Vježbe izometričke, ekscentrične i koncentrične kontrakcije
4.    Maksimalne, eksplozivne i dugotrajne vježbe
5.    Vježbe na mirnim i viracijskim podlogama
6.    Vježbe na ravnim i kosim podlogama

Svaki sport pa tako i skijanje zahtjeva primjenu kako općih vježbi, tako i specifičnih vježbi koje svoju maksimalnu iskoristivost i utjecaj imaju baš u tom sportu. Tako je iz specifičnosti koje skijanje nosi proizašao čitav niz vježbi primjenjivih u razvoju mišićne izdržljivosti nogu. Pošto je broj vježbi i njihovih varijacija prevelik za ovakvu vrstu rada, biti će predstavljene samo osnovne vježbe za razvoj mišićne izdržljivosti nogu:
1.    Čučanj
2.    Ispad naprijed
3.    Jednonožni čučanj
4.    Nagazni korak
5.    Podizanje na prste
6.    Skijaška pozicija
7.    Skokovi i poskoci u svim smjerovima
8.    Pliometrijski skokovi
9.    Nožni potisak na trenažeru
10.    Opružanje potkoljenice na trenažeru
11.    Mrtvo dizanje
12.    Pregib potkoljenica na trenažeru
13.    Podizanje kukova iz ležanja na leđima
14.    Odmicanje nogu iz ležanja na boku
15.    Primicanje nogu iz ležanja na boku

Poštujući metodičke zakonitosti treba se pridržavati općih principa treninga koji uključuju sustavnost i sistematičnost u programiranju opterećenja koje će se primjenjivati te programiranje opterećenja treninga ravnajući se prema dobi sportaša i periodu sportske pripreme. S obzirom na trenažni period potrebno je primjenjivati razvojne komplekse koje karakteriziraju slijedeće vježbe:


Faza višestranog razvoja

Ovu fazu karakterizira proces skladnog i višestranog razvoja motoričkih sposobnost te prilagodbe organizma na specifična opterećenja koja svoju ulogu imaju poglavito u kasnijim fazama razvoja. Prilikom izbora vježbi potrebno je pridržavati se slijedećih smjernica te koristiti:
-    Vježbe bez vanjskog opterećenja (relativne snage)
-    Sunožne vježbe
-    Vježbe izometričke i koncentrične kontrakcije
-    Vježbe na mirnim podlogama
-    Vježbe na ravnim podlogama


Faza bazičnog razvoja

U ovoj fazi koriste se vježbe i opterećenja za potpuni razvoj motoričkih sposobnosti o kojima najviše ovisi rezultat u skijanju, odnosno vježbe kojima se aktivira prilagodba organizma na zahtjeve povećanih opterećenja tijekom sportske aktivnosti. Kao i kod faze višestranog razvoja postoje određene smjernice prilikom izbora vježbi:
-    Vježbe bez opterećenja, uz mala i umjerena vanjska opterećenja
-    Sunožne i jednonožne vježbe
-    Vježbe izometričke i koncentrične kontrakcije
-    Eksplozivne i dugotrajne vježbe
-    Vježbe na mirnim i vibracijskim podlogama
-    Vježbe na ravnim i kosim podlogama


Faza specifično-situacijskog razvoja

Ova razvojna faza osigurava razvoj motoričkih sposobnosti koje su zastupljene u skijanju i prilagodbu organizma na sve specifične zahtjeve koje skijanje kao sportska grana postavlja pred sportaša.  
-    Vježbe uz umjerena, velika i maksimalna vanjska opterećenja
-    Sunožne i jednonožne vježbe
-    Vježbe izometričke, ekscentrične i koncentrične kontrakcije
-    Maksimalne, eksplozivne i dugotrajne vježbe
-    Vježbe na vibracijskim podlogama
-    Vježbe na kosim podlogama

LITERATURA:

1.    Abe, T., Kawakami, Y., Ikegawa, S., Kanehisa, H. & Fukunaga, T. (1992). Isometric and isokinetic knee joint performance in Japanese alpine ski racers. The Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 32(4), 353-7.
2.    Andersen, R.E., Montgomery, D.L. (1988). Physiology of Alpine skiing. Sports Medicine, 6(4), 210-21.
3.    Berg, H. E., Eiken, O. (1999). Muscle control in elite alpine skiing. Medicine and Science in Sports and Exercise, 31(7), 1065-7.
4.    Bompa, T., O. (2006). Periodizacija: Teorija i metodologija treninga. Zagreb: Gopal.
5.    Kostelić, A. (2005). Prikaz i analiza kondicijske pripreme Ivice i Janice Kostelić tijekom sportske karijere. (Diplomski rad), Zagreb: Kineziološki fakultet.
6.    Marković, G. (2008). Jakost i snaga u sportu: Definicija, determinante, mehanizmi prilagodbe i trening. U I. Jukić, D. Milanović, C. Gregov (ur.), 6. godišnja međunarodna konferencija „Kondicijska priprema sportaša“, Zagreb, 2008 (str.15-22). Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, UKTH.
7.    Milanović, D. (2004). Teorija treninga. Priručnik za praćenje nastave i pripremanje ispita. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
8.    Neumayr, G., Hoertnagl, H., Pfister, R., Koller, A., Eibl, G. & Raas, E. (2003). Physical and physiological factors associated with success in professional alpine skiing. International Journal of Sports Medicine, 24(8), 571-5.
9.    Rieder, M., Fiala, M. (2006). Skiing Fitness. Conditioning Training for Ski Sports. Oxford: Meyer und Meyer.
10.    Tesch, P.A. (1995). Aspects on muscle properties and use in competitive Alpine skiing. Medicine and Science in Sports and Exercise, 27(3), 310-4.
11.    Zaciorski, V.M. (1975). Fizička svojstva sportiste. Beograd: Partizan.